Dan bez grudnjaka, vašar i nena kojoj telefon ne radi

Foto: Balans

Utorak je, trinaesti oktobar.

Ustajem prije sedam. Kuham kafu, malo vrtim vijesti. Klasika. Čovjek mora biti informisan, makar ne znao šta će s tim informacijama. Dovoljno je da znaš šta se dešava, pa da se imaš čemu čuditi.

Sinoć mi trebalo nekoliko fotografija vašara u Puračiću. Vidim da je Hamić išao, javim mu se, a on odmah pošalje. Hamić je solidaran kolega i jaran. Nema tu puno priče. Treba ti fotografija, on je ima. Treba njemu nešto, valjda ćeš i ti imati.

Poslije se javlja i Krdža. Bio i on, šalje video. Lijepo. Kad imaš takve ljude oko sebe, pola posla je završeno. Druga polovina je da sve to objaviš prije nego što događaj postane jučerašnja vijest.

Puračić je ovih dana centar Bosne. Jučer bio, danas je, a bit će i sutra. Desetine hiljada ljudi proći će kroz ovu čaršiju. Održava se 163. vašar po redu. Zamisli, 163 godine nešto se dešava svakog oktobra. Generacije dolaze, odlaze, mijenjaju se države, vlasti, novčanice, cijene i običaji, ali vašar ostaje. Bilo je prekida, korona je na neko vrijeme zaustavila i ovu tradiciju, ali se vašar vratio.

Neke stvari, izgleda, ne može zaustaviti ni virus. Ni inflacija. A vala ni političari, iako su mnogi od njih pokušavali zaustaviti i mnogo manje stvari.

Danas, formalno, ne radim. A zapravo radim. Pratim suđenje u Lukavcu. Neradni dan, samo bez odmora.

Usput vidim premijera Halilagića ispred hotela. Pozdravimo se. On u svojim poslovima, ja u svojim. Svako ima svoj raspored, svoje obaveze i svoje brige. Njegove su, pretpostavljam, malo skuplje od mojih, ali svako ima svoj budžet. Kod nekog je veći, a kod nekog manji. Je li tako?

Suđenje potraja dobar dio dana. Sudnica je posebno mjesto. Tamo vrijeme nekako drugačije prolazi. Čekaš, čekaš, čekaš. Na kraju shvatiš da je dan otišao, a ti još nisi ni ručao.

Poslije vidim Omču. Odemo na ručak u ćevabdžinicu u Lukavcu. Omčo plati.

Ja kažem da ću ja.

On zgrabi račun.

Nisam se previše borio. Nema potrebe. Treba čuvati snagu za preče bitke. Čovjek u ovim godinama mora naučiti prepoznati kada se vrijedi boriti, a kada je pametnije pustiti da neko drugi plati ćevape. Nije svaka bitka vrijedna umora, a nije ni svaki račun vrijedan prijateljstva.

Na stolu zanimljivo uputstvo. Umjesto da dižeš ruku kao u školi, samo skeniraš.

Kakvo skeniranje, ljudi moji? Opet mi mašemo!

Došlo vrijeme da i za naručiti ručak treba biti informatički pismen. Nekada podigneš ruku, konobar te vidi i donese šta si naručio. Danas trebaš telefon, kameru, internet i, po mogućnosti, malo strpljenja. Još će nam početi naplaćivati i mahanje rukom, samo ako nije pravilno registrovano.

Završim svoje obaveze, pa na posao. Objavimo vijest-dvije i kući.

A onda čitam da je danas Svjetski dan bez grudnjaka.

Kao što postoje Dan voda, Dan žena, Dan rudara, tako eto postoji i ovaj dan. Svijet se sjetio svega i svačega, pa se sjetio i grudnjaka. Valjda je i on zaslužio svojih pet minuta.

Samo što ja danas ne vidjeh nijednu sisu.

Ni slučajno. Ni namjerno. Ni u prolazu.

A kad ću, ne zna se.

Čovjek pročita vijest, ponada se da će mu dan ponuditi barem neku zanimljivost, a ono ništa. Ostaneš na ćevapima, sudu i QR kodovima. Nije život uvijek ono što obećava naslov.

Svratim na pumpu po cigare i hljeb. Radi moj jaran Mirza. Tu je i Fahro. Malo se pozdravimo, razmijenimo koju riječ. Nema mačke s mačićima. I to primijetim. Čovjek se navikne na neka mala bića i prizore, pa mu i njihovo odsustvo postane vijest. Ne mora sve što primjećujemo završiti na portalu. Nešto ostane samo naše.

Svratim i neni.

Popijemo kafu. Nena odmah prelazi na stvar.

De vidi šta mi je s telefonom, jeboga otac. Niko me ne zove. Nije u redu nešto, pričaj ti šta hoćeš.

Kad nena kaže da telefon ne valja, nema tu mnogo prostora za raspravu. Ona zna da nešto nije u redu. Ti možeš biti pametniji, pratiti suđenja, pisati vijesti, znati skenirati kodove i objavljivati sadržaje na internetu, ali džaba ti sve ako nena ne može primiti poziv.

De mi nazovi tetku, kaže.

Nazovem tetku, neninu kćerku. Prije toga smo nešto pričali, a ona tetki sve prepričala, samo nekako kontra onoga što je rečeno. Tako ti je to s pričama. Krene jedna rečenica, prođe kroz dvoje-troje ljudi i na kraju se vrati kući u potpuno drugom izdanju. Ni novinarska obrada nekad ne napravi toliku promjenu.

Onda tetka poručuje, de mi dođi malo, nek te neko doveze.

Nena odmah objašnjava da ne smije nigdje putovati jer joj je doktor tako rekao.

Kakav doktor i putovanje, otprilike je odgovor s druge strane.

I eto ti porodične komunikacije. Telefon radi, ili barem nekako radi, poruke putuju, svako ima svoju verziju događaja, a na kraju niko nikoga nije najbolje razumio. Tehnologija napreduje, ali ljudska potreba da se nešto pogrešno shvati ostaje nepromijenjena.

Na kraju ću kući. Nena ostade.

I tako prođe još jedan dan. Vašar u Puračiću, suđenje u Lukavcu, premijer ispred hotela, Omčo koji plaća ručak, skeniranje umjesto mahanja, Svjetski dan bez grudnjaka na kojem nisam vidio ništa vrijedno pomena i nena kojoj telefon ne radi baš onako kako bi trebalo.

A možda telefon i radi. Možda je samo prestao zvoniti onoliko koliko je ona navikla. U tim godinama čovjek ne čeka samo poziv. Čeka da se neko sjeti, da pita kako je, da kaže da će doći. Nekada je dovoljan jedan zvuk telefona da dan bude bolji.

Dok pišem ovaj osvrt, na televiziji počinju dnevnici. Ljudi će nam objasniti šta se danas desilo, ko je šta rekao, ko je šta obećao i šta nas čeka sutra. Velike teme, velike riječi, veliki problemi.

A meni se čini da se život ipak najviše sastoji od ovih malih stvari. Od kolege koji pošalje fotografiju. Jarana koji plati ručak. Pozdrava s poznanikom ispred hotela. Mačke koja nije tu. Kafe s nenom i njenog uvjerenja da telefon ne valja jer je niko ne zove.

Dan prođe. Sutra je novi.

Novi dan, novi ljudi i neke nove priče. A možda i neki poziv za nenu.

Jer, na kraju, nije važno samo da telefon radi. Važno je da se neko javi.

(V.M.)

The post Dan bez grudnjaka, vašar i nena kojoj telefon ne radi appeared first on balans.co.ba .