ANĐUŠIĆEVE ZAVIČAJNE STROFE – Prof. dr Draško Došljak

ANĐUŠIĆEVE ZAVIČAJNE STROFE

Piše:: Prof. dr Draško Došljak

U izdanju novosadskog „Prometeja“ objavljena je knjiga pjesama „Kad me Zeta sebi vrati“, autora Žarka S. Anđušića. Pjesme ove zbirke su podijeljene u sljedeće cikluse: „Životni impulsi“ (20 pjesama), „Astralno putovanje“ (8 pjesama), „Svjetlost u mom životu“ (17 pjesama) i „Historia fatum – Istorija sudbine“ (9 pjesama).

Anđušićeva zbirka pjesama potvrđuje da je zavičaj neraskidivo povezan sa čovjekovim identitetom. Korijeni iz kojih smo potekli određuju mnogo toga što ćemo kasnije postati. Bez obzira na to koliko daleko odemo, (autor decenijama živi u Novom Sadu), u nama ostaju upečatljivi tragovi mjesta u kojem smo odrasli. Žarko S. Anđušić svojim stihovima potvrđuje tu povezanost i pokazuje da čovjek bez svojih korijena ne može u potpunosti razumjeti sebe. Pjesnički povratak u zavičaj, prema tome, nije samo povratak jednom prostoru. To je povratak uspomenama, djetinjstvu, voljenim ljudima i sopstvenom unutrašnjem svijetu. U njemu se prepliću ljubav, nostalgija, tuga i zahvalnost. Pjesnički povratak u zavičaj je, zapravo, povratak sebi. Dok god čovjek čuva uspomenu na mjesto iz kojeg je potekao, dio tog zavičaja živi u njemu. A kada tu uspomenu pretoči u pjesmu, ona postaje trajna i dobija mogućnost da nadživi vrijeme.

U pjesmi „ Zeta “ zavičaj je predstavljen kao prostor ljepote, ali i kao prostor koji u sebi čuva tragove prošlosti. Već na početku, pjesnik Zetu naziva „ravnicom od zlata“, čime ističe njenu prirodnu ljepotu i dragocjenost. Morača, koja „tvoje polje grli“, dobija osobine živog bića. Takvom personifikacijom priroda nije pozadina pjesme, već postaje dio zavičajnog identiteta. Zeta u ovoj pjesmi nije samo zemlja prirode, već i zemlja predaka. Ona „pamti pretke“ i „ognjišta“, pa se prostor zavičaja povezuje sa porodičnim i istorijskim pamćenjem. Ognjište je snažan simbol doma, porodice i korijena. Zato je povratak Zeti istovremeno i povratak precima i prošlosti. Pjesnik Anđušić tako pokazuje da čovjek svoje postojanje ne može odvojiti od onih koji su živjeli prije njega. Zeta „čuva trag vremena starih“, ali istovremeno nastavlja da živi. U njoj zriju vinogradi, Morača teče, a život se nastavlja. Zato zavičaj postaje most između generacija. Prošlost nije nestala, već je sačuvana u predjelu, imenima, običajima i sjećanju. U poeziji!

Anđušićeva pjesma „ Dvije ravnice “ ove zbirke nije samo pjesma o Zeti i Vojvodini. To je pjesma o čovjeku koji je između dva prostora napravio vlastiti identitet. Njena najdublja poruka mogla bi biti: “Čovjek ne mora birati između mjesta iz kojeg je potekao i mjesta u kojem je ostvario život. Može pripadati oboma, jer jedno nosi u krvi, a drugo u onome što je svojim životom stvorio”. I, upravo, zato su „korijen“ i „horizont“ ključne riječi pjesme. One praktično nose cijelu njenu simboliku: jedno mjesto govori odakle dolaziš, drugo koliko široko možeš postojati — a između njih stoji isti čovjek. Zato Anđušić i kaže:

„U Zeti sam prošao ispod planina,

u Vojvodini se uspravio pod nebom.“

Ovo je jedna od najboljih slika u pjesmi. U Zeti čovjek hoda. U Vojvodini se uspravlja. To nije samo fizičko kretanje. To je metafora odrastanja. „Prohodao“ pripada djetinjstvu. „Uspravio se“ pripada zrelosti.

Pjesma , „Crna Gora“ je među najkoncentrisanijim u ovoj zbirci. „Crna Gora“ gotovo sve gradi na jednom velikom paradoksu: čovjek misli da posjeduje zemlju, a na kraju shvata da je zemlja ta koja posjeduje njega.Nema široku priču, nema mnogo događaja, ali ima jednu jasnu i snažnu filozofsku misao: “Čovjek ne nosi samo svoju zemlju u sebi; ponekad je zemlja ta koja nosi i oblikuje čovjeka”. I završni paradoks to savršeno zatvara: „moja zemlja“ → „zemlja koja ima mene“.

U poeziji Žarka Anđušića temu zavičaja razumijemo, upravo, kroz odnos čovjeka prema prošlosti i sopstvenim korijenima. Pjesnik ne pokušava samo da opiše jedan kraj, već da sačuva njegovu dušu. Zavičaj kroz pjesmu prestaje biti samo geografski pojam i postaje simbol svega što čovjek nosi u sebi. Tako pjesnička riječ postaje svojevrsna zaštita od zaborava. U tome leži snaga riječi.

Povratak zavičaju nije uvijek moguć u stvarnosti, ali je moguć u poeziji. Pjesnik može ponovo proći poznatim putevima, sresti ljude kojih više nema i vratiti se vremenu koje je nepovratno prošlo. To je snaga književnosti: ona omogućava čovjeku da sačuva ono što život neumoljivo mijenja. Zato se pjesnik uvijek može vratiti zavičaju: ako ne korakom, onda sjećanjem i stihom. To je, ovom zbirkom pjesama, učinio Žarko S. Anđušić. Povratak sjećanjem i stihom!

Objava ANĐUŠIĆEVE ZAVIČAJNE STROFE – Prof. dr Draško Došljak pojavila se prvi puta na Odgovor.me .